Glumac bez tajne je nedorečen

Nagrada Orlando glumici Nevi Rošić za najbolje ostvarenu ulogu na proteklim 65. dubrovačkim ljetnim igrama te ljetos objavljena monografija Neva Rošić, u produkciji Igara, bio je povod ovom razgovoru s gospođom Rošić.

Gospođo Rošić, često smo razgovarali o brojnim predstavama i sada, nakon pročitane monografije, ne znam što bih vas pitao pa vas molim da sebi postavite pitanje koje vam je bitno.

To pitanje moglo bi biti vjerujem li u budućnost kazališta nakon šezdeset godina stvaranja kazališta.

 

Snimio Željko Tutnjević

 

Pa vjerujete li?

Apsolutno da. Teatar se svakim danom modificira prema vremenu u kojem se stvara, živi u svakom vremenu probleme toga vremena. Zato će preživjeti sve krize, koje nisu tako velike kao što se misli.

U skladu s vremenom svojeg djelovanja vjerujem da ćete u ovom razgovoru reći istinu o sebi i stoga jer se za vas govori da ste glumica intelektualka.

Bojim se da se, kada se to izgovaralo, često stavljalo u negativan kontekst. Vjerojatno bi to trebala biti moja slabost.

Možda je nekada i bila, ali i ona vas je odredila?

Prije me održala nego odredila. Čini se da mi je pozicija stanovitog intelektualizma pomogla da prebrodim trenutke koji u mojoj karijeri nisu bili baš osobiti.

Možda je pomogla vašoj znatiželji?

Znatiželja? Ja sam na početku karijere pomalo odudarala od većine kolega i sredine u kojoj sam radila. Istina, ponekad sam skrivala neke svoje karakteristike koje u svakom trenutku nisu bile divne, krasne ni za pohvalu. Nisam dala da budu toliko vidljive da bi drugima mogle poslužiti kao oružje za neprilične situacije koje se uvijek događaju u kazalištu i izvan kazališta.

Nadjačala ih je kvaliteta. Koje su vaše glumačke posebnosti?

Prije svih to je vrlo jak glumački instinkt. Prije osjetim što bih trebala raditi nego što to smislim. Čim stanem na scenu, djelujem po nekom unutarnjem, instinktivnom imperativu, a poslije u to nastojim uvesti red.

Paro je napisao: „Nevina je emotivnost racionalna, a njezin ratio emotivan.“

Vjerojatno je tako. Samo što ljudi uglavnom misle da bi prije trebao biti ratio, koji probudi emocije. No ja puštam da me povedu instinkt i emocije, a poslije nastojim to upamtiti, razumom kontrolirati i dati odgovore zašto sam napravila upravo tako kako sam napravila. To je proplamsaj koji se dogodi u nekoj sceni, na nekoj probi.

Je li to zbunjivalo redatelje i kolege, partnere?

Vjerojatno da, jer taj instinkt nije ovisio o njima. Kolege je zbunjivalo to što sam vrlo često, iz dana u dan, imala različita rješenja u detalju, ne u globalu, što sam slijedila instinkt koji je bio jedini moj interes. Ja sam sebi uvijek u takvim trenucima djelovala točno, ali kolegama drukčije nego dan prije.

Niste fiksirali postignuti rezultat?

Nisam. Ne zato što sam se tomu opirala, nego zato što sam imala mogućnost, možda i sposobnost svakodnevnoga propitivanja. Meni se činilo da svaki dan imam bolja rješenja. Naravno s vremenom bih ne­korisno odbacivala. Zato sam više ovisila o publici nego o part­nerima, predstave su mi znale biti drukčije ovisno o publici pred kojom bih igrala. Osjećala sam povratnu informaciju iz publike.

Partnerima baš i nije bilo lako?

Nije. Neki su to govorili, a ponekad se i bunili. S pravom su se bunili.

Vi ste zapravo samo tražili lik unutar sebe?

Da. U tome me dobro pratio i to razumijevao Vanja Drach, koji bi mi tijekom predstave znao reći: „Danas se opet svađaš s publikom.“ To je bila istina. Kad sam imala osjećaj da me publika ne prati ulogu bih obojila nekom agresivnom notom, poručivala sam publici: Ja sam tu, slušajte me i gledajte.

Danas bi se reklo, bili ste angažirani.

Da. U tome sam se osjećala vrlo slobodna i mimo dogovora koji je postojao s partnerima i redateljskom koncepcijom, koju sam poštivala. Mislila sam da je taj odnos s publikom puno važniji od same priče, koja uvijek nije trenutak u kojem se sve događa. Nisam radila tako da se to jako zapažalo. Mnogima je izgledalo da je sve isto kao dan prije, a nije bilo isto.

Negdje sam pročitao da ste se stalno odlučivali za glumu i protiv glume.

To je istina. Ja se nikada nisam odlučila biti glumica. Uvijek i iznova za to sam se odlučivala tog trenutka. Nisam bila prisiljena donijeti odluku biti glumica jer sam se našla u situaciji da mi to ide relativno lako i uspješno.

Čak i kada vam je išlo dobro, tako ste razmišljali?

Da. Uspješnost me nije obvezivala da se osjećam glumicom. Ja ni sada kada me pitaju što sam po zanimanju ne kažem lako da sam glumica. Ne iz stida, nego tako.

Što ste zapravo htjeli biti?

Htjela sam Biti! Nisam se stigla odlučiti što bih bila jer sam se našla u glumici.

I spletom obiteljskih okolnosti?

Da. I jer je postojao rezultat s najmanje muke. Primjerice, da bi se postigao neki rezultat u muzičkoj školi, trebalo je puno vježbati, što mi se nije dalo, a gluma mi je išla.

Niste morali puno raditi?

Zapravo ne. Znate, ja sam veliki radnik zato što sam u biti velika lijenčina. Ne volim raditi puno, zato radim dobro i u najkraćem roku. Sve brzo obavim da što kraće traje. S vremenom sam to spoznala i tako upoznala svoje mane. Jedna od tih mojih glumačkih mana jest destrukcija onoga što napravim. Napravljeno razaram, svoj rezultat, ne tuđi. Zato se čuvam prebrza rješavanja ključnih scena. Ukoliko ih riješim brzo, tada problematiziram cijelu ulogu.

Zato prije izvedbe ne ponavljate tekst uloge?

Ne volim ponavljati tekst uloge. Volim adrenalin, idem u nepoznato. Strašno mi je godilo, recimo, kada bih igrala Lauru u Agoniji, što nisam znala hoću li se na kraju predstave ubiti ili ne.

Niste znali?

Nisam. Htjela sam vidjeti što će se dogoditi. I, naravno, sve te smrti nikada nisu bile jednake, ponekad sam to radila samo zato što treba završiti predstavu.

Zašto se Laura zapravo ubije? Zato što se razočarala u Križovca?

Križovec je samo jedan od motiva. Glavni je razlog što se suočila sa spoznajom da za nju život nije nešto što ona živi. Ona nema sposobnosti kompromisa, ona želi sve ili ništa, a sve ili ništa nema baš puno rješenja. I Krleža na Križovčeva usta kaže da je ona osoba koja kada razbije jednu čašu, razbije cijeli servis.

Laura je jako utjecala na vašu karijeru i odredila je. Kao i ciklus Glembajevi?

Apsolutno. Da imam književnog dara, tada bi moje rečenice bile slične Krležinim. Kada sam kao Laura počela govoriti te rečenice, imala sam osjećaj da sam došla doma. Ja u sebi imam takve rečenice, u iskazu.

Jeste li prije toga čitali Kamova?

Čitala sam Kamova mnogo prije nego je došao u modu. Ali ja sam rano čitala i Krležu, s desetak godina. Ne zato što sam bila čudo od djeteta, nego zato što se takva literatura nalazila u mojoj kući. Inače sam u ranom djetinjstvu više čitala dramska djela nego romane, pa sam literaturu doživljavala isključivo kroz dramski dijalog, opis mi je bio višak. Prvu Agoniju gledala sam 1946. s Marijom Crnobori u ulozi Laure, koja je tada imala 26, 27 godina.

I kakav je dojam ta Agonija ostavila na vas?

Ostala mi je u sjećanju Marija Crnobori, ne cijeli komad. Nedugo nakon toga gledala sam u Rijeci veliku Viku Podgorsku i Strozzija pa mislila s prepotencijom tadašnjih svojih godina: Bože moj, o kakvim glupostima oni raspravljaju, što je to? Te njihove odnose s dvanaestak godina doživljavala sam kao da govore o svojem bivšem životu. I bili su mi ekstremno stari. Tako je to meni tada izgledalo.

I kada sam na oglasnoj ploči u HNK-a pročitala da glumim Lauru, a tada sam imala točno njezine godine, trideset tri, prvo što sam rekla redatelju Vladimiru Geriću bilo je: Za Boga miloga, ja to ne mogu igrati, ja sam premlada. Pitao me: Kada ste to zadnji put čitali? Davno. Pročitajte ponovno, rekao je.

Gerić u pismu objavljenu u monografiji i sam piše kako je bio iznenađen vašim doživljavanjem i otkrićem Laure.

Ta se Laura nametnula kao moj drugi identitet. Ne mene iz života nego jedne od mene. Tada, kada smo radili Agoniju, HNK je bio u rekonstrukciji i nove predstave rađene su izvan zgrade kako bi nakon obnove bile na repertoaru, pa je i premijera Agonije bila u riječkom kazalištu. Premijeru su gledali i moji roditelji. Mislila sam, imala sam osjećaj, da nisam bila loša, ali kod kuće otac nije progovorio ni riječi o predstavi. Čak se izbjegavao sresti sa mnom, izbjegavao me i pogledati. I nakon dva dana njegova gledanja u pod upitala sam majku: Što je, što se događa? Znaš, on se smrtno prestrašio da bi se ti mogla ubiti, rekla je mama. Ispričala sam vam krajnje intimnu priču koja dokazuje koliko je ta ulogu zagrebla dubinu neke mene.

O toj razlici između identifikacije s ulogom i distance od uloge vjerojatno ste kao pedagog govorili studentima na Akademiji?

Da. Jedan od prvih razgovora na prvoj godini bio je razgovor o njihovu ja, većem od onoga koje poznaju. Eto dolazimo do Pirandella.

A zašto ne?

I prve rečenice tih mojih studenata glumaca idu po prilici ovako: Ne, ta uloga nisam ja, ja to ne bih radio, ja to ne osjećam, ne mogu protiv sebe kakav sam rođen. Na to bih odgovorila: Jeste li se rodili s rukopisom kojim pišete? Naravno da niste, nego ste ga stjecali, uvježbavali i sada je vaš jer ste ga usvojili. Mogli ste imati i neki drugi. Dakle, postoje i druge mogućnosti u vama koje još niste otkrili.

S obzirom na uranjanje u ulogu, jeste li se kada rekli sebi da nećete dalje čačkati?

Od straha?

I s obzirom na rezultat.

Nije me plašio rezultat, plašila su me moguća otkrića. Plašilo me što lik kuca na neki prozor koji ne znam otvoriti, plašio me osjećaj da sam gluha na to kucanje i pitanje, zašto u meni nema glumačkog odjeka? To me plašilo. Ali najčešće bih ustuknula kada nisam osjetila da me netko ili nešto, da li lik ili režijska koncepcija, tjera u tuđu ljušturu, u nešto što je već definirano nečim ili nekom drugom osobom. To mi se dogodilo kada je u zagrebačkom HNK-a izvrsni češki redatelj Jan Kačer radio Čehovljeva Galeba, a ja igrala Arkadinu.

Sjećam se te predstave, bila je dobra.

U pola rada na toj predstavi Kačer je došao u upravu i rekao, s razlogom, da će vjerojatno morati zamijeniti glumicu koja glumi Arkadinu jer mu ništa ne daje. Stvarno sam bila potpuno nijema, ukočena, ništa nije izlazilo iz mene. U upravi su mu rekli da baš ne pripadam među najgore glumice, možda problem nije u tome što ne mogu, nego je razlog možda u nečem drugom. Nakon toga sjeli smo i razgovarali. Rekla sam mu: Prestanite me trpati u bračni krevet. Ja znam da je tu ulogu igrala vaša supruga i vi me nehotice gurate u ulogu kakvu je ona glumila. Vjerujem da vam je supruga napravila krasnu ulogu, ali ja nisam ona, odnosite se prema mnom kao prema nepoznatoj glumici, ne kao prema kopiji neke glumice. Ja to ne mogu podnijeti, ne mogu biti u ulozi koja je zauzeta. Pustite me da budem ja, krenite sa mnom u pustolovinu od početka. Znate da imate pravo, ja toga nisam bio svjestan, rekao je. Poslije razgovora sve je išlo veoma brzo. Gledali ste predstavu i vjerojatno se sjećate?

Nakon izrečenoga možete li reći je li glumac, glumica, nedorečen ili neizreciv čovjek? S obzirom na mnoštvo mogućih likova koji se u njima nalaze i s obzirom na traženje sebe unutar tih likova?

Osobno volim da glumac ima tajnu, ali ne znači da to vole svi. Draže mi je vidjeti glumca s tajnom, pa i kada sve ode u ništa, nego sigurnost ponavljanja. Draži mi je, zanimljiviji, intrigantniji onaj koji ima tajnu, ali je i podložniji većim oscilacijama u rezultatu. Meni je glumac bez tajne nedorečen.

Govoreći o talentu svojedobno mi je veliki ruski redatelj Lev Dodin rekao da je talent proces, sazrijevanje, životno iskustvo...

Mogla bih se lako složiti s tim. Jednom sam u razgovoru s Boškom Violićem rekla: Svi su mi govorili da imam dara za sviranje klavira, ali meni je dojadilo vježbati pa sam prekinula. Na to mi je odgovorio: Nisi ti prekinula zato što ti je dosadilo, nego zato što nisi imala dovoljno talenta da vježbanjem talent pretvoriš u nešto više. I ja mislim da talent onih koji se ugase nije bio dovoljan da bi trajao i razvijao se. Doza talenta kod svih nije jednaka; kod jednih se iscrpi prije, a kod drugih kasnije.

Kako ste kod studenata prepoznavali talent, u što se razvija i razvija li se? Po ispunjavanju zadaća?

Talent, ma koliki bio, nije jamstvo da će netko biti uspješan glumac, jer u tome veliku ulogu igraju i karakterne osobine, radne navike, znatiželja... Talent ne jamči uspješnu karijeru. Uz talent glumac mora imati i druge kvalitete. Akademija ne može dati talent, ali može razviti kvalitete koje će talent održavati i razvijati. Gluma je dijelom i vještina, ne samo talent. Evo, ja nisam bila na pozornici devet godina i to osjećam. Nisam izgubila talent, ali mi je otupjela vještina. Izgubila sam mogućnost memoriranja, fiksiranja, glas, tehniku, a to je zanat. Akademija bi trebala dati zanat koji bi omogućavao bavljenje glumom.

Jednom ste izjavili kako je osjećaj za jezik, njegovu melodiju, važna komponenta glume.

Meni je to jako važno, možda i zato što sam na Akademiju došla iz Rijeke, gdje nisam govorila standardni hrvatski jezik. Budući da sam djelomično išla u talijanske škole, na Akademiju sam došla i bez poznavanja stanovitih smislova riječi. Na Akademiji mi je Ujević bio teško probavljiv zbog leksika, neke riječi nisam razumjela. Kada sam igrala Tirenu na Igrama, dolazila sam sat ranije i radila s Gavellom na otkrivanju pojedinih smislova. Ja i danas mjesece i boje ne osjećam na hrvatskom, meni crveno nije crveno, to mi je rosso. Jezik mi je oduvijek veoma važan jer ja u riječima tražim osim smisla i temperaturu, boju, miris, sliku...

Spomenuli ste Gavellu pa recite po čemu je bio izniman, drukčiji u odnosu na druge?

Redatelje koji im ulijevaju sigurnost u ono što rade, koji im daju slobodu ulaska u neistraženi svijet glume svi glumci najviše pamte. Povjerenje u redatelja je važno. Zašto to povjerenje neki redatelji uživaju, a drugi ne, vjerojatno govori o njihovu talentu. Kada mi, Gavellini učenici, govorimo o njemu, uglavnom govorimo različito. Neki govore o čvrstoj ruci, neki o pedagogiji, neki o brizi za svakoga studenta... Ja Gavellu najviše pamtim po slobodi koju mi je pružao. Vjerojatno je najveća tajna u tome što je on svakom studentu pristupao na optimalan način.

Pedagoški i roditeljski?

Da. Pratio je naš rad i kod drugih redatelja, neprestano je bdio nad nama, a sve diskretno. Primjerice, u prvoj godini angažmana u Zagrebačkom dramskom kazalištu, koje je on osnovao, igrala sam u Vašaru snova Marijana Matkovića i mislila da sam dosta dobra, ali u jednoj kritici pisalo je: „Neva Rošić igrala je s puno intenziteta ali potpuno krivo usmjerenog.“ To bi značilo da moram krenuti ispočetka. Drugi dan hodam hodnikom kazališta pognute glave, dolazi Gavella i veli: Kaj, pročitala si kritiku i sad buš sve promenila? Pa valjda bih trebala? Ako to narediš, onda si nora. Niš ne smeš menjati, sve je točno onak kak mora biti.

I onda ste za tu ulogu dobili Sterijinu nagradu?

Za dva dana otišli smo u Novi Sad na Sterijino pozorje i ja sam dobila nagradu. Hoću reći da je Gavella stalno bdio nad svojim studentima.

Zašto danas nema redatelja koji bi bdjeli?

Vjerojatno bi morali biti širih vidika. Gavella je manje radio za afirmaciju sebe, a više za teatar. Iako neke kritike o njegovim predstavama i nisu sjajne, on je priznat kao velik, jer je imao široke vidike.

To se današnjim našim redateljima ne može dogoditi, oni prije predstave sebi izrežiraju uspjeh u medijima.

To je pojava s kojom se ne mogu pomiriti, ali ih razumijem. Nije se lako odreći uspjeha, za to treba imati jaku kralješnicu. Svatko se ne može odreći masovnog voljenja, uzvika bravo i aplaudiranja. Pa i onda kada taj aplauz nije zaslužio.

Osim uspjeha s Vašarom snova, velikih uspjeha s Krležim likovima, uspjehe ste polučili na Dubrovačkim ljetnim igrama brojnim ulogama, a za posljednju, Dadilju u Romeu i Gulietti dobili ste nagradu Orlando.

Nagrada je znak da se nisam izgubila u vremenu i da su neka priznanja ranije dobivena bila utemeljena.

Unatoč tomu, ulogu Sare Bernhardt u predstavi Sara i vrisak languste neću zaboraviti, a do predstave je došlo gotovo slučajno.

Da. To je bila inicijativa Nade Subotić, koja je na francuskom pročitala komad i Vladi Habuneku predložila da ja igram Saru, što je Habunek prihvatio. To literarno nije veliki tekst i u svijetu nije imao uspjeha.

Do vaše predstave.

Nas je uspjeh Sare iznenadio. Očekivali smo dobru predstavu, ali ni blizu uspjeh kakav se dogodio. Glumiti Saru, koja se poigrava sa svojom karijerom i sobom kao ikonom, pričinjalo mi je veliko glumačko zadovoljstvo.

Svojedobno ste posjetili njezinu izložbu i pisali o njoj. Je li bila velika glumica ili je to samo fama?

Nije bila velika glumica. Njezin repertoar bio je vrlo uzak, nikada se nije upuštala u avanture poput njezine suvremenice Eleonore Duse. Duseova je Ibsena otkrila Rusima. I Čehov piše o Ibsenu kojega je Duseova glumila u Rusiji. To se Sari nije moglo dogoditi, ona se držala Dame s kamelijama, Hamleta, držala se poznatoga repertoara. Sarah je ipak pronijela kazalište po Južnoj Americi, putovala je jednim vagonom s lavovima i tigrovima, s cijelom menažerijom. Tamo je igrala i Hamleta. Sarah nije bila velika glumica, ali je imala velike zasluge za širenje kazališne umjetnosti.

Vi se baš niste naigrali sjevernjaka Ibsena?

Ibsena sam igrala jednom, Reginu iz Sablasti, još kao mlada glumica, i ništa poslije. Ne znam zašto me neki repertoar zaobilazio. Mimoišla su me dva autora koje intimno kao glumica osjećam svojima, to su Ibsen i Pirandello. Pirandellovo nikada ništa nisam igrala, a mislim da sam rođena za njegov repertoar. Također mi ni jedan režiser nije nudio Ibsenove uloge, iako se čini da me je bilo teško zaobići. Ali zaobilazili su me. I to uspješno.

S obzirom na stanje suvremenoga teatra, postoji li šansa da prestane biti sluga konzumerističkom svjetonazoru?

Ne bi smio biti sluga nikakva svjetonazora i nikakve ideologije. To nikako, jer kazalište daje emocije, kojih smo danas najviše gladni. I to izravnih, onih koje se tog trenutka stvaraju. Prave emocije ne može nam dati televizija, film rijetko jer nije direktna emocija, to može samo kazalište. Emocije nam fale. Nema ih ni u svakodnevnoj komunikaciji. Recimo, zašto ne postoje emocije prema datumima koji su nam važni, koji nam nešto znače? Zašto toga nema?

Valjda iz politikantskih razloga, koji nam kreiraju život.

Ali bi barem dio naroda, koji je protiv politikantstva, morao osjećati te emocije, a ne pokazuje ih. Odsutnost emocija, koje naravno nisu pijančevanje i divljanje u ime nekog blagdana. To je unutarnji osjećaj. Ljudi bez emocija ili sa smanjenim emocijama naoko su zaštićeniji od vanjskog utjecaja, ali urušavaju se iznutra.

Drugu Sterijinu nagradu dobili ste za ulogu Marije Ružičke Strozzi u Ostavci Čede Price. Je li ta uloga sublimirala većinu vaše karijere?

Ne znam treba li u tome vidjeti nešto više od slučajnosti.

Ružička Stozzijeva je, kao i vi, veliko ime hrvatskog glumišta.

Bez usporedbe, molim! O njoj je napisano premalo. U svojoj knjizi Hrvatsko glumište Gavella je napisao možda stranicu teksta o tome kako ju je doživljavao na sceni, što je meni bilo presudno da shvatim zašto je ona svojom prisutnošću obilježila jedno kazališno doba u Hrvatskoj. I to mi je pomoglo u kreiranju te uloge. Čini mi se da sam taj Gavellin dojam uspjela shvatiti i glumački odigrati. A i gledalište ga je prihvatilo.

Nakon što je vidio kako ste glumili Celimenu u Molièreovu Mizantropu, Marijin sin Tito Strozzi, htio vas je angažirati kao glumicu?

Htio je da dođem u Dramski studio koji je vodio u Zagrebu, ali kada su mu rekli koliko stvarno imam godina odustao je. Vidio me je u Rijeci, imala sam četrnaest godina, a izgledala kao da imam osamnaest.

Za razliku od mnogih naših velikana, vi ste proizveli i svoje nasljednice. Niste ljubomorno čuvali tajne svojeg umijeća.

To nije samo pitanje moje dobre volje i dobrog karaktera, nego i moje uspješne karijere. Nema svatko sreću biti uspješan, bez obzira što to mnogi zavređuju. S uspješnom karijerom lako je biti ženerozan, lako je davati.

Studente ste učili i kazališnom bontonu.

Bonton je važan. Kako sam vidjela da manjak bontona šteti i stvaranju uloga, ja sam studentima jednom tjedno govorila o ponašanju, o savladavanju treme, o učenju teksta, o odnosu prema kostimu...

O kostimu su puno pisali i brojni teatrolozi, a današnji se redatelji prema kostimu odnose poprilično ignorantski, iako je kostim i dio uloge, dio lika.

Apsolutno. I tu su se stvari promijenile. Kada sam bila mlada glumica, bio je običaj da kostimograf osim s redateljem razgovara i s glumcem, da mu glumac kaže svoje viđenje lika i tek se tada išlo sa šivanjem kostima. Danas se glumac ponekad s kostimom sretne u krojačnici uoči premijere, što je nedopustivo.

U monografiji piše da ste više puta uskakali u uloge. Kako je uskočiti u tuđi lik, tuđu ulogu?

To je nešto posebno. Uskakanje nije samo pitanje glumačke sposobnosti nego i svojevrsna avanturizma. To je dio mojeg karaktera, privatnoga djelomično, a glumačkog sasvim. Meni je to izazov.

U razgovoru za Vjesnik u povodu 50. obljetnice rada niste bili zadovoljni pisanjem kritike o Galebu i Arkadini, rekli ste da kritičari nisu bili baš pametni.

Nisu. Navodili su činjenice koje nisu mogli vidjeti u izvedbi. Primjerice da je Arkadina uspješna glumica. To što sam ja uspješna glumica nema veze s Arkadinom. Riječ je o osobama s titulama, važnim ljudima, koji se bave kazalištem. To šteti predstavi, to je neinteligentno.

Ipak, može li kritičar pridonijeti predstavi?

Naravno. Ali ne može se pisati da nešto ne valja, a bez obrazloženja zašto ne valja. Treba pisati tako da kritika pridonese predstavi i kazalištu općenito. Bez toga kritika postaje sama sebi svrhom. Recimo, za spomenutu moju Lauru, jedan tadašnji riječki kritičar napisao je kako ja nemam životno ni glumačko iskustvo da bi odigrala tu ulogu, iako sam imala točno Laurine godine i bila sam glumica već petnaest godina. Mogao je napisati da nisam dobra, ali ne da nemam životnu dob jer se životna dob baš poklopila.

Vidite li svoje nasljednice u današnjem hrvatskom glumištu?

Ne mogu vam navesti jednu osobu jer tako nisam vidjela ni sebe, definiranu, niti sam se takvom željela vidjeti. Ali zašto samo glumice, zašto ne i glumce?

Zašto i glumce?

Zato što glumci imaju više šansi, više uloga u kojima se mogu pokazati. Muške su uloge složenije. Ženskih velikih uloga baš i nema. Evo, recite mi, što ja u mojim godinama mogu igrati u Shakespeareu? A da sam muškarac, mogla bih igrati kralja Leara ili Prospera u Oluji...

Možda u Molièreu? Zašto ne mizantropa Alcestea?

Mene je Alceste zanimao. Zanimala me njegova potreba da kaže i čuje istinu. I sklonost da izabere krivu osobu za životnoga partnera. A možda sam Alcestea odigrala u Lauri – nehotice!?